Senatum Populum Que Romanum

subota, 02.02.2008.

Na valovima vrelim...

Bio jednom davno jedan brod. Plovio je dalekim morima i oceanima, kroz vjetrove i oluje. Imao je strogog i odvažnog kapetana, često nepopustljivog prema posadi, što se njima nimalo nije sviđalo. Jednog dana, posada se odluči pobuniti i preuzeti vodstvo broda. To i učiniše, te svrgnu kapetana. Uskoro se pojavio problem tko će upravljati brodom, te je svatko iznosio svoje mišljenje. Iako je bilo sposobnih ljudi za plovidbu na brodu, upravljanje su preuzela dva neuka mornara, koji su čak i u trenucima kad je bilo očito da brod ide pogrešno, uspijevali uvjeriti posadu svojim govornickim sposobnostima da su na pravome putu. Uskoro je brod potonuse u Oluji.
Ova prica, doduse dosta promijenjena i prilagodjena, otprilike je Platonova anegdota protiv demokracije. Proslo je vec neko vrijeme od posljednjeg testa demokracije kod nas, izbora. I sto se dogadja? Debili kakvi jesmo, izabrali smo jedne te iste lopove, vjerujuci im da ce sve biti bolje.
Isti ti ljudi uvjeravali su nas kako ce se zivjeti bolje i ljepse za cetiri godine, kako cemo uci u Europsku uniju, kako ce se povecati standard itd. Naravno, jedino sto se povecalo su cijene, i razina njihovog licmjerja. No necemo o tome, jer sam vec pisao na tu temu, Spomenimo ovaj puta obecanja i najave koje nas cekaju.
Prvo se oglasio gospon kalmeta, i to sa time sto je rekao kako ce pod hitno izgraditi nizinsku prugu Rijeka - Zareb - Botovo, spomenuvsi kako vec za petnaest dana pocinju radovi (proslo je oko 20tak dana, jos ni lopate), kako ce dovrsiti rijecku zaobilaznicu (iako ja ne vidim ni traga radovima), kako ipak nece graditi peljeski most, tj. nece ga na vrijeme dovrsiti jer je preskup (a samo radi tog je pol dalmacije glasovalo za njih...) i tako dalje i dalje. Drugi dan u novinama isti ministar moli radnike HZ-a da ne potrazuju place, jer ih nema od kud isplatiti. Zanimljivo da ima novca za najskuplji projekt zeljeznica ikad u Hrvatskoj, a nema za place ljudima koji bi ga trebali raditi. Mogu misliti kako ce nesto bit od svega.
Zatim proslavio nam se i jubito ministar, koji je proslavio Bozic u mirnom i blagdanskom okruzenju. Sa hrpom oruzja, optuzenikom za ratni zlocin i hrpom zaklanih svinja. Pametan je i taj Markac, kad ocekuje da mu netko u Haagu povjeruje da je dobrica koja ne bi nikad ubila civila, a onda se slika nad hrpom poubijanih divljih svinja naoruzan do zuba. Pa cudi me da nisu pitali u Haagu da li znamo uopce da je rat zavrsio, ili samo mislimo da su se srbi maskirali u divljac?
Gospon Sanader se jako istaknuo u predizbornoj kampanji govoreci kako ce se svim silama boriti da izbori neoporezivanje nekretnina. Kako je rekao moj tadasnji kolega s posla, naravno da hoce. Pa pogledajte samo koliko bi on izgubio novca sa time. A sto to znaci obicnom covjeku koji nema skoro nis? Ako nemas na sto platiti porez, bas te briga je li oporezivo ili ne. A ne bi skodilo da se malo oglobi sve ove silne tajkune i milijunase u nasoj zemlji, za promjenu, jer dovoljno su oni globili nas i drzavu.
I tako sada cekamo ulazak u EU. Nema veze sto nitko to skoro ne zeli, Ivo i Stjepan nas uvjeravaju da je to jedino sto je ispravno za nasu zemlju. Ko da nam nije bilo dosta unija, saveza i slicnih multietnickih tvorevina kroz povijest, pa moramo u jos jednu. Zanimljivo je da imamo potrebu uvijek robovati nekome gradu na B. Poceli smo s Budimpestom, nastavili s Becom, pa presli na Beograd, kratko se zakacili na Berlin, i eto ti ga, sad je na redu Bruxelles.
S obzirom na sve, imam stvarno dojam ko da sam na brodu koji ponosno juri u brodolom. Kao da punom parom idemo u katastrofu koja je tako ocita, a nitko je ne vidi. Brod s pocetka ove price slobodno moze nositi naslov Croatia, a dvojica mornara Ivo i Stjepan.

02.02.2008. u 23:57 • 20 KomentaraPrint#

nedjelja, 06.01.2008.

SRETNA NOVA

Evo sa malo zakasnjenja svima zelim novu godinu. Nema me vise na dragom nam Kvarneru, pa ni ne pišem više. Dodjem uskoro na par dana pa nadam se da ću uloviti koju minutu da napišem nešto. Puno pozdrava svima od mene, sorry da ne komentiram, nemam baš previše prilike po kompu čeprkati pa ne stignem.
budite mi dobri, pozdravljeni, i sjetite me se koji put...
pozdrav...

06.01.2008. u 03:01 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 08.11.2007.

Hajdemo na izbore...

Bila jednom davno Atena, u kojoj je vladao Periklo. Čovjek je odlučio nabiti velike poreze bogatima, te sa prikupljenim novcem graditi i ukrašavati grad. Naravno to se njima nije svidjelo, dok se mnoštvu siromašnih svidjelo, te mu je stoga bilo zanimljivo osnovati novi društveni poredak, u kojem će vladati narod, a ne pojedinci, ali tako da opet on vlada. I tako je nastala demokracija.
Evo kod nas je sada skoro dve i pol tisuće godina kasnije, kopija te Periklove demokracije, i sada nas pozivaju na izbore. Kako krasno. Upalim TV, prolistam novine, gdje god pogledam neka stranka me uvjerava da moram glasati baš za njih. Sanader nam priča kako je vratio nadu narodu ove zemlje, iako meni nije jasno gdje je ta nada, jer jedino za što je učinio Hrvatsku sposobnom je da zamijeni Kazahstan u Boratovoj parodiji. Milanović i ekipa nam govore kako je Sanader napunio zemlju laži i korupcijom, te kako će oni to sve popraviti, a prešute nam da su prije četiri godine jedino uspjeli povećati međunarodni dug zemlje, pa se svađaju dal treba graditi most na Pelješcu ili ne, dok nikome ni ne pada na pamet da možda ne bi bilo loše završiti riječku zaobilaznicu ili ozbiljno razmisliti o novoj pruzi za Zagreb. Onda im ekipa iz HDZ-a uzvrati sa time da oni hoće pretvoriti narod u narkomane, naplatiti nam silne poreze itd. Kao da je bitno dal će legalizirati drogu ili ne kad smo skoro dovedeni na prosjački štap, pa si je svejedno nećemo moći priuštiti.
Samo čekam kada će opet početi HNS sa svojom kampanjom, pa će oblijepiti svaki stup sa slikama Vesne Pusić, čime me podsjećaju na Orwella i 1984, kada poster velikog brata gleda sa svakog kuta. Vjerojatno žele još više smanjiti natalitet u zemlji, jer samo jedan pogled na onako odvratnu ženu dovoljan je da paralizira svakog muškarca, čak i ako proguta čitavo pakiranje viagre skupa sa omotom i uputama. Više ženstvenosti imaju Čačić, Sanader i Milanović nego ona. Čak bi i Mesić bio ženstveniji da obrije onu bradurinu i počupa obrve.
Rekoše davno Platon da je demokracija najgore što je čovjek mogao izmisliti, kad vidim naše političare vidim da uopće nije pogriješio. A pametni ljudi kakvi već jesu, u četiri godine zaborave koliko su ih oni prije iznevjerili, i stalno biraju jedne te iste budale, koje ih iznova kradu. Pa bar da onda odaberu neke nove, pa da se još neko obogati, a ne da stalno isti kradu.
Platon je ispičao i zanimljivu pričicu:
Jednom davno, pobunjena je posada preuzela zapovijedanje brodom i odlučila ploviti za svoje zadovoljstvo. Neprestano su se prepirali i slušali uvjerljivog, ali glupavog vođu.
Zanemarili su sve savjete navigatora koji je proračunavao položaj prema zvijezdama. Plovidba se okončala katastrofalno.

Preuzeto sa http://www.politklinika.bloger.hr, isprike originalnom autoruSve mi se čini da će tako završiti i plovidba naše zemlje,a na hridima Europske Unije i NATO-a.
Zato kad odete vi koji ste punoljetni na izbore za dva tjedna, nemojte se puno zamarati za koga glasati. Kako je Morgana u onoj igrici govorila, "Odaberi jedan broj, sigurno ćeš pogriješiti". Nemojte se zamarati dal će stranka proći izborni prag ili ne. Ako mislite dati glas nekome tko može pozitivno utjecati na vaš život, budite sigurni da on neće proći izborni prag. Tako da je glas uzalud. Ako date glas stranci koja pređe prag, ona će vas sigurno zaboraviti jednom kada dođe u sabor. Možda bi bilo najbolje da glasački listić uzmete doma i njime potpalite vatru u kaminu. Tako će od ovih izbora biti bar neke koristi.

08.11.2007. u 23:07 • 49 KomentaraPrint#

utorak, 09.10.2007.

Storm on the terraces...

Jedna od napoznatijih stvari iz rimskog vremena svakako su gladijatori, borbe među uglavnom robovima na život i smrt koje su se odvijale unutar amfiteatara, a koje bi sa nestrpljenjem promatrala velika gomila gledatelja i oduševljeno uzvikivala, i naravno, na kraju svake borbe, gotovo redovito tražila smrt. Mnogi psiholozi, sociolozi i razni drugi stručnjaci pokušavaju objasniti taj poriv za gledanjem tuđeg ubojstva među antičkim građanima, načelno ističući kako su današnji ljudi od toga napredovali, iako je vrlo lako dokaziva činjenica da nisu.
Želja za gledanjem tuđeg smaknuća protezala se kroz srednji vijek javnim smaknućima i izvršenjima smrtne kazne, nastavila se javnim vješanjima u nedavno doba, a danas gotovo da nema širokoj masi zanimljivog filma u kojem ne gledamo umiranje barem desetak ljudi. Uostalom, ne treba zaboraviti da je jedan od najgledanijih događaja bilo vješanje Sadamma Husseina. Jednostavno, koliko god mi to pokušavali sakrivati, u nama još uvijek postoji onaj praiskonski, životinjski nagon za krvlju.
Nedavno smo svjedočili neočekivanoj pobjedi Dinama protiv jednog od najjačih klubova Europe svih vremena, i to na njihovom terenu. Trebao sam ići na tu tekmu, al nažalost, radi upisa na fax, niš od toga. Nakon toga još smo jednom vidjeli natpise o navijačima kao najgoroj stoki koja postoji među pučanstvom. Osobno poznajem mnogo navijača koji bi s pravom mogli nositi naziv hooligani, bilo Armade, Torcide, BBB, ili stranih grupa poput Green Dragonsa i Headhuntersa. O njima se uvijek govori kao o najgorem šljamu, i to uglavnom govore oni koji nemaju pojma o tome kakvi su ti ljudi i što su.
Dati ću primjer jednog headhuntersa, inače jednog od osnivača te grupe, kojeg poznajem već nekoliko godina. Živi u Londonu, tamo je stranački aktivist, otac petoro sinova sa ženom sa kojom je već godinama u braku. Ima stalni posao i intelektom je na sasvim zavidnoj razini.
Sada se postavlja pitanje, zašto ima potrebu sudjelovati u neredima, tučnjavama i obračunima radi nogometnog kluba? Odgovor je uglavnom vrlo jasan. Čovjek je željan adrenalina. Najbolji primjer za to je moj prijatelj V. iz torcide. Osim što prati nogomet, sudjeluje u brdskom biciklizmu, alpinizmu, skaknju sa visokih zgrada, mostova i tornjeva svezan alpinističkim špagom i još raznim drugim ekstremnim sportovima od kojih normalnom čovjeku bude jeza samo od gledanja. Zbog toga spaja ugodno s korisnim. Voli svoj klub, simbol pokrajine iz koje potječe, te stoga nema nikakvih dilema kada se treba fizički razračunati sa protivničkim navijačima, kada treba ići kroz najopasnija i najzloglasnija područja protivničkih navijača ili jednostavno imati dobar izgovor za avanturistički izletić. Takvi ljudi nisu problem, problem su oni koji zapravo nemaju toliko srce, nego idu na utakmice zato da bi se dokazali drugima, pa onda napadaju u velikim grupama nekolicinu ljudi, naoružani bocama, palicama i noževima kako bi nadoknadili svoj nedostatak hrabrosti, ili se izživljavaju nad imovinom, poput autobusa, tramvaja i sl.
Naravno, ima onih kojima je pak hooliganstvo samo izgovor da izbace osobne frustracije i bezobzirno razbijaju i izazivaju tučnjave, ali takvi su sada druga priča. Ja ovdje govorim o onima koji navijaju za svoj klub, te koji će se i potući za njega. Ne zato da drugoga razbiju ako navija za drugi, nego zato jer to dozivljavaju kao svojevrsnu sportsku aktivnost. Ako se Filipović i Minotaur smiju boriti u ringu, i gotovo se tući do smrti, zašto se ne bi isto tako potukli navijači različitih klubova, na ugovorenom mjestu, deset na deset, ili dvadeset na dvadeset?
To je jednostavno takav način življenja, ispucavanja adrenalina i uzbuđenja.
Svaki muškarac, koji je barem jednom doživio situaciju, da gleda oči u oči sa osobom sa kojom se zakačio, te mu se približava, dok krv u venama vrije poput vruće kupelji, a adrenalin kao da probija kroz tjeme glave na van, koji je potom zamahnuo, i osjetio pod svojom šakom otpor glave svoga protivnika, ali i osjetio kako je kad sam dobije po glavi, te koji je doživio uzbuđenje koje nastaje kad ti protivnik pada pobijeđen, zna o čemu govorim.
Zanimljivo je kako ih se kritizira kada napadnu policiju. Ali budimo realni, tko od nas nije barem jednom imao probleme sa nadrkanim drotovima? Kao da sam im ja kriv da imaju malu plaću dok se šetuckaju u tijesnim uniformama u koje ne stanu njihove pivske trbušine. Ponekad ti drotovi ni ne zaslužuju ništa drugo nego dobre batine.
Ne smijemo zaboraviti, da se upravo na tribinama stvara prava ljubav prema klubu, upravo tamo suze teku kad klub gubi, a veselje se stvara kad klub pobjeđuje. A između ostalog, rađa se i puno toga što samo možemo gledati i diviti se. Sjetite se podrške Klasniću na kantridi, prilikom njegove operacije bubrega, kada su se navijači potrudili da Ivan zna da nije zaboravljen. Sjetimo se i kad su još počeli navijači prozivati Mamića, a novinari su se sjetili tek nedavno. Da ne spominjemo Grgića i torcidu. Meni je osobno bio najzanimljiviji komentar jednog BBB-a nakon nereda u Austriji, kad je rekao "bolje da vas mi izbacimo svojim neredima, nego da se opet osramotite u Europi". Gledajući tekmu protiv Hazara, zaista mi je bilo žao da tako i nije bilo.

09.10.2007. u 18:13 • 43 KomentaraPrint#

utorak, 11.09.2007.

Brm brm...

Eto nakon duuugooo duuugoo vremena i ja sam se udostojio pisati novi post.
Bio sam na Losinju radio neko vrijeme, pa sam opet došao ovamo... Bio u dugoj uvali kraj Pule na ljetovanju... i tako, malo simo, malo tamo, i nikako za kompjuter...
No evo mene i novog posta... I bas me malo zaintrigirali su ti prometni pravci kojima sam prolazio. U rimsko doba, izgradnja kvalitetnih i nadasve prohodnih cesta za to vrijeme bila je prioritet. Od tada potječe poznata izreka "svi putevi vode u Rim", jer sve su ceste kao svoje odredište imale tu metropolu velikog Carstva.
Rimljani su gradili prave, kolne putove, nastojeći najkraćim putom savladati prostor. Zato su trase, uz pomoć kamenih mostova i vijadukata, terenom išle skoro pravocrtno (gdje se moglo, nije se gradilo ni nasipe i usjeke), a dopuštali su strmine i do 20 posto.
Ceste što ih je na istočnoj jadranskoj obali gradilo Rimsko Carstvo bile su dio goleme uglavnom europske putne mreže dužine od oko 120 do 150 tisuća kilometara. Sustavno su ih probijale rimske legije kroz prostor prostranog imperija, od Velike Britanije do Srednjeg istoka i Sjeverne Afrike, te od mediteranskih obala do njemačkih i rumunjskih šuma. Velika rimska država mogla je vojno, politički i gospodarski stoljećima funkcionirati samo dobrom međusobnom povezanošću vrlo udaljenih provincija s centrom. Iz Rima je prema raznim dijelovima Apeninskog poluotoka izlazilo čak 29 cesta, pa odatle i poznata izreka da svi putovi vode u Rim. Te ceste nadovezivale su se na one izvan Italije. Prema Jadranu vodila je via Valeria i Via Salaria da bi se s njegovih obala na istok prebacivalo brodovima, a Via Flavia išla je prema Istri i Dalmaciji, te preko Boke kotorske u Albaniju.
Gledam sada današnje naše ceste... Kako nam vlada kaže, imamo nekoliko autocesta i još mnogo brzih cesta. Po definiciji, autocesta je cesta sa dva traka na svakoj strani odvojena ogradom, te zaustavnim trakom. Prema toj definiciji, kao autoceste prolaze prema mojim saznanjima samo tri. Stara autocesta bratstva i jedinstva Zagreb - Beograd, odnosno Lipovac, zatim popularna Dalmatina, i autocesta Zagreb - Goričan (nisam siguran za Zagreb Macelj).
Kad se sjetim svoje vožnje autocestom bratstva i jedinstva, to mogu opisati kao vožnja rally stazom. Nikad neću zaboraviti ogromnu rupetinu nasred ceste negdje kraj Jasenovca, mislim da kad bi sve žrtve potrpali u nju, ne bi je do pola napunili. Onda slavna dalmatina, ponos HDZ-a, gdje tvrde da su prokopali obje cijevi tunela Sv. Rok i Mala Kapela, al da im se ne isplati obje staviti u promet, pa tokom ljeta nastanu guzve dužine kineskog zida. Da mi je znati koja se pametna glava sjetila da se isplati prokopati tunel, a ne isplati politi ga asfaltom i time ubrzati vožnju od Zg do Splita bar za 3-4 sata preko ljeta.
Navodno je autocesta i ona meni najzanimljivija, jer me vodi di god idem na sjever, Rijeka - Zagreb. Prvo je građena više od razumnog ljudskog vijeka, onda kad je napokon izgrađena, jedva zadovoljava uvjet brze ceste. Veći dio je jedva jedna strana profila napravljena, i to tek toliko da je... naravno, kad treba naplaćivati cestarinu, onda su cijene ko da se lebdi zrakom dok se vozi, a ne vozi po nekoj po život opasnoj cestici gdje piše jedno, a praksa je drugo. Da ne govorimo o drugim cestama, od navodno brze ceste, Jadranske magistrale, koja više liči na rally stazu nego na cestu, od čijih zavoja ti se zavrti samo ako gledaš ih na karti, a da ne govorimo da se voziš. I onda se ljudi čude da je svaki dan neki smrtni slučaj u crnoj kronici. Pogledajmo malo ceste u Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj, to su odlične i kvalitetne ceste gdje se za čas dođe iz jednog grada u drugi, dok kod nas vožnja duža od deset kilometara predstavlja pravu avanturu, i gdje se od vrtenja volana više razgibaš nego tjedan dana pohađanja teretane. Uzalud nula promila i svi ti slični bezvezni zakoni, dok god su ceste sigurne kao hodanje po špagu na visini od trideset metara. Evo danas se vozim sa prijateljem do Crikvenice, i vidimo kraj ceste prevrnuti kamion. Trebam li uopće reći da nije bilo ni traga zaštitne ograde, a cesta je umjesto žute linije kraja završavala odronjenim asfaltom. Kad smo se vraćali, kamion je još bio tamo. Ni traga ni glasa našem slavnom HAK-u i pomoći na cestama. Čovjek istrune u auto olupini prije nego dođe pomoć. Naravno, sve se to događalo na navodno brzoj cesti, po kojoj bi po nekom pravilu trebala biti preporučena brzina 110 km/h. Da mi je vidjeti nekoga da prođe tom brzinom dionicu od Klenovice do Zadra, i ostane živ.
Naravno, kad svemu tome dodamo i naš polubalkanski mentalitet, nije ni čudo da je više ljudi već poginulo u prometnim nesrećama nego u ratu. Pa tko voli nek izvoli. Nek juri... Samo nek sa sobom ne odvodi druge, nevine živote, ko onaj lik sa Čavli prošle godine za Velu Gospu. Onda se pojave tate tajkuni koji su to postali na jako legalan način, pa kupuju superbrze aute svojim razmaženim klincima. Nije čudo da divljaju onda, kad im je uvijek svaki problem tatica rješavao. Pogledajte onog lika šta je ove godine pregazio onu curu od 19 godina dok je jurio 250 na sat.
Zgrozilo me kad sam čuo što je prvo rekao dečko koji je pregazio Tijanu iz PRHG prije par godina kad je pokupio nju i dečka, i slupao auto: "Nema veze, tata će kupiti novi". Je, hoće... Kupiti će novi auto, srediti će da mu sinčić ne ide u zatvor, ali uzalud sav novac, život jedne mlade cure nikad neće biti vraćen. Žalosno je i tragično, da takvima život drugoga očito ne vrijedi apsolutno ništa.
Vjerojatno je to zbog toga što nisu nikad okusili što je stvarno živjeti život, nego im je uvijek sve bilo servirano. Ja sam u svom životu prošao puno toga, i dobro znam da nikad ništa ne dobivam na pladnju, nego se za sve itekako treba potruditi. I drago mi je da je tako, jer sam barem naučio cijeniti neke osnovne stvari, ako ništa drugo, onda ljudski život.
Sad kad sam sa vozačkim pred krajem, obećao mi je ujak da će mi probati srediti neki auto. Moguće da će i biti dosta dobar autić, jer uglavnom on takve posjeduje. Nesreće se uvijek dešavaju, i nikad se ne zna što se može dogoditi i napraviti u trenutku nepažnje, pa stoga ne mogu reći da ja neću skriviti nesreću, razbiti auto ili nekoga nenamjerno ubiti. Ali sa potpunom sigurnošću mogu reći da se to neće dogoditi dok ću juriti 250 kilometara na sat.

11.09.2007. u 21:01 • 42 KomentaraPrint#

četvrtak, 09.08.2007.

Štafeta...

Štafeta je danas jedna od najzanimljivih disciplina atletike, a na Olimpijskim igrama trči se pred sami kraj, kao vrhunac natjecanja. Da li se trčala u antičkim olimpijskim igrama, ne znam, ali u svakom slučaju dobio sam blog štafetu od Marty kojoj zahvaljujem, i eto napisati ću ukratko svoj dio o tome...

OPISATI SE U PAR TOČAKA
visok, jaako visok, crna kosa, vrlo kratka, zelene oči, bez obzira kako se osjećam, djelujem flegmatično...

PAR REČENICA O MENI

Ne volim sebe opisivati, jer mislim da čovjek sam o sebi nikad nije dovoljno realan, al ipak neka bude. Eto, studiram povijest i informatiku, trenutno radim u vindiji, slušam rock i metal, u zadnje vrijeme najviše folk metal jer su me gospoda Jure i Hrco zarazili. O tome koliko sam pričljiv ovisi o sugovorniku ili sugovornicima... Volim zezati ljude, posebno dok nisu svjesni da je šala, pa bude svega. LOL. Često mijenjam raspoloženja, ali rijetko se to primjeti... Volim iskrenost i direktnost kod ljudi.

PITALICE

- ISTINA ILI LAŽ

Tko nije spreman prihvatiti istinu, jer će ga boljeti, njemu nek se ublaže stvari, ja uvijek želim znati na čemu sam, i zato me samo istina zanima. I kako god nešto ružno zvučalo, ako nije baš rečeno sa namjerom da se vrijeđa, ismijava ili sramoti, ja neću nikome uzeti za zlo, koliko god mi možda u prvom trenutku teško palo. Dapače, takve ću ljude više cijeniti od smješkala koji jedno pričaju a drugo misle...

- MRŽNJA ILI OPROST

Ja odabirem negdje između. Ne mrzim nikoga, i teško da ću tako lako nekoga uopća zamrziti, što ne znači da su mi svi dragi i da sve volim. Dapače, jako daleko od toga. Samo mržnju shvaćam kao i ljubav, kao najjače osjećaje, koji ti opsjedaju um i sužavaju ti vidokrug. Upravo su ljubav i mržnja, u svoj svojoj oprečnosti najsličniji, i često jedan prethodi drugome. Osoba koja mi nije draga kod mene ne budi nikakve emocije, jednostavno ona za mene ne postoji i samim time ne zaslužuje ni trenutka moje pažnje, razmišljanja ni vremena.
Opraštam svakome za koga vjerujem da nije nešto skrivio sa zlom namjerom. Nije bitno što čovjek napravi, bitno je ako je imao namjeru napraviti loše ili ne. Svi smo ljudi, svi griješimo i svi imamo mane. I upravo je u tome ljepota postojanja. Ali kada netko ima loše namjere prema meni, onda ugalvnom dobije istom mjerom natrag.

- SLADOLED ILI KOLAČ

Slatko volim, iako nisam fanatik, kao moj stari. Ako moram birati između sladoleda ili kolača, biram kolač, naročito ako je neka čokoladna torta. Ko klinac sam imao često problema sa grlom, tako da sam se potpuno odviknuo od sladoleda. Tek u zadnje vrijeme sam ga opet počeo jesti, al i dalje je kolač prioritet...

- MOTOR ILI AUTO

ne vozim ni jedno ni drugo, još sam zaglavio u autoškoli, ali u ovom izboru biram auto. Zašto da patim na kiši, vjetru i riskiram glavu, kad se možeš lijepo normalno voziti na toplom i udobnom u autu? Adrenalin mi se ne diže baš na brzinu, prije na mnoge druge stvari, tako da ne patim za vozilima... da je pitanje najdraže prijevozno sredstvo, svakako bi odabrao vlak.

- DISCO ILI KAFIĆ

Svakako kafić. Vjerojatno je ostavilo na meni traga to što mi nikad nitko nije zabranjivao izlaske, pa sam već sa 15 godina mogao biti vani kad hoću i do kad hoću. Onda sam to ko klinac isfurao maksimalno, i dosadilo je... Volim i sad zalutati van, kad je dobro društvo ili kad mi dođe baš, ali svakako mi je draže negdje sjesti na kavu i pričati...

- NOGOMET ILI KOŠARKA

Nogomet u svakom slučaju. Volim ga igrati, bilo za fax, bilo sebi za gušt, volim ga gledati, iako ne baš svaku tekmu, samo kad igra naša reprezentacija, naši klubovi u Europi, ili kad mi je neki zanimljivi klub igra, što je najčešće neki drugoligaš al nema veze...
Inače od sportova nogomet mi nije najzanimljiviji. Nije mi ni do koljena hokeju za gledanje, a za igranje mu veliku konkurenciju čini stolni tenis i odbojka. Žao mi je da još uvijek nisam uspio naći barem dvoje ljudi još koji bi htjeli samnom odigrati odbojku na pjesku... A teren mi malo dalje od kuće.

- LJUBAV ILI NOVAC

Po meni nije stvar za usporedbu, ali u svakom slučaju je ljubav bitnija. Što će ti sav novac ovoga svijeta, ako čovjek nije sretan? Ako nema nešto što ga uveseljava, neki duševni mir i zadovoljstvo?
Opet s druge strane nemoguće je zamisliti život bez novca u današnjem kapitalističkom društvu. Baš sam neki dan vodio razgovore sa frendom jednim, i došli smo do zaključka da kada bi mjesec dana bili uskraćeni novca, 99% ljudi bi umrlo (naravno i svih socijalnih i sličnih službi i ostalo).
Zato, kao i u svemu, treba pronaći sredinu... Iako, opet, nisam materijalist, pa bi osobno radije više ovog prvog nego drugog... Iako u stvarnosti stvari ne idu željenim tijekom ni sa jednim ni sa drugim...

- TRI ŽELJE ZLATNE RIBICE: Nemam ih... Nek život ide svojim tijekom. Valjda će jednom donijeti i nešto dobro...

- ŠTO TE NA LJUDIMA NAJVIŠE PRIVUČE:

Male, naoko nevažne stvari koje meni govore više od ičega drugoga. Svatko se može pretvarati i glumatati, ali sitnice razotkrivaju sve, ako se na njih dovoljno obraća pozornost. Zato mene najviše dojme kod ljudi male gestice i mali događaji, kojih vjerojatno ni oni sami često nisu svjesni.

- KAKO SE VIDIŠ U ŽIVOTU

Ne vidim se... Neka stvari idu svojim tijekom. Bojim se zamišljati budućnost, jer imam dojam da kada se počne ostvarivati ću se samo razočarati. Znam što je danas, planiram što ću sutra, za prekosutra ću misliti tek kad sutra bude na izmaku.

- OSOBE BEZ KOJIH NE MOŽEŠ ZAMISLITI SVOJ ŽIVOT

Mislim da ih nema. Nisam baš imao djetinjstvo iz snova, ali radi toga sam naučio da se mogu pouzdati samo na sebe, i zato sam dosta neovisan o drugima. Iako, unatoč tome grozim se pomisli gubitka poznate osobe, a kamo li dobrog prijatelja ili slično. Kada se jednom navežem na neke ljude, onda se jako teško navikavam na to da ih više nema iz nekog razloga nakon nekog vremena u mojoj blizini.

ZANIMLJIVOSTI KOJE MOŽDA NISTE ZNALI:

" - Jako volim putovati. Nije bitno sa kime, kada i kamo, bitno je da putujem, da vidim nove krajeve, nove ljude, da se krećem i da nisam doma. Eto sutra putujem u dugu uvalu, nije baš daleko, al malo ljetovanja... Negdje tokom jeseni planiram turneju Rumunjskom i Bugarskom, i to vjerojatno sam, vlakovima, svaki dan u drugom gradu, to će bit zanimljivo...

- Ponekad o meni više znaju i bolje me poznaju ljudi koji me osobno skoro i ne poznaju. U stvarnom svijetu djelujem flegmatičan, vodim svkakave rasprave i razgovore, zbijam šale, ali o mojim osjećajima i raspoloženju rijetki imaju pojma...

- Mislim da sam jedan od rijetkih osoba koja nikad nije zapalila cigaretu. Ni povukla dim. Ni za probu.

Štafetu predajem Luani, rascupanoj maloj pohotnici i blue aci...

09.08.2007. u 20:55 • 40 KomentaraPrint#

nedjelja, 29.07.2007.

Kad srce pukne na pola...

Eto konačno novi post... i nastavljam seriju prisjećanja i nostalgije, ali ovaj puta sa većom dozom tuge. Igrom slučaja, sudbine ili Božje volje, u što već vjerujete, neki dan su mi se probudila sjećanja i pamćenje na događaje i trenutke za koje je bilo puno bolje dok sam ih zakopao u sebe.
Naletio sam na jednu već spomenutu osobu u prijašnjim postovima, pričao sa njome, i prisjetio se svega onoga što je nekad bilo, a posebno onoga što je moglo biti.
Svi mi imamo neke snove, neki malo veće, neki malo manje, ali bez snova život ne bi imao smisla. Svjesni smo svakoga trena da sve svoje snove ne možemo ostvariti, ali ipak se duboko u sebi nadamo da ćemo barem većinu uspjeti.
No, sve postane drugačije kada čovjek pomisli da mu se snovi ostvaruju, obuzme ga sreća i veselje, te volja za ići dalje, a onda ga odjednom okrutna igra sudbine satre i sruši, a njegove snove pregazi poput poput lavine okrutna igra sudbine.
Ne znam da li je to podlo djelo neke sile koja je iznad nas, ili samo splet slučajnih okolnosti, ali takve se situacije uvijek dogode kada se počne najviše nadati i očekivati od ostvarenja tih snova, te time ona tupa bol koja nastupi u duši postane još jača. Već i ptice na grani znaju da je Nietzsche rekao kako ono što te ne uništi učini te jačim, ali što ako te ipak uništi, a da toga nisi ni svjestan? Ne vjerujem da nešto čini čovjeka jačim, ako on to samo sakrije duboko u sebe, i pravi se da toga više nema. Prije ili kasnije, ono što se gura pod tepih izaći će van, a tada će biti još ubojitije nego što je bilo na početku. Tada neće samo boljeti prikrivena i potisnuta patnja, tada će i boljeti spoznaja da je uvjerenje da je ona nestala bila samo zabluda i obmana, a svo će samopouzdanje sa time pasti u vodu, jer tko zna koliko je još takvih obmana sakrivenih duboko u osobi.
Možda se zbog toga kaže da se sa strahovima, problemima i teškoćama mora suočiti, a ne od njih pobjeći. Ja sam se suočio, i radije bi da sam pobjegao. Osjećao sam se kao da sam svo vrijeme svezan bodljikavom žicom, a ponovni susret ponovno je napeo tu žicu. Svaka nova riječ budila je novo sjećanje na dane kada sam još imao snova, kada sam vjerovao da je napokon krenulo nešto, i da ću biti zaista, a ne samo prividno sretan, te je stezalo tu žicu sve jače i jače, dok su se prividne bodlje zabijale sve dublje pod kožu. I što sam se više pokušao osloboditi, to je boljelo više, bodlje su bile dublje, a snage za otpor bilo je sve manje. Napokon, odustao sam, priznao samome sebi da unatoč pretvaranju i uvjeravanju samoga sebe neke uspomene u srcu još uvijek bole, čupaju ga i paraju na pola.
Kažu da što si stariji to više boli kad se srce slomi. Ne želim znati kako će tek biti to ako se ponovi u budućnosti. Iako ovo nije klasično slomljeno srce, jer ja ne patim baš izričito za nekime, ja patim za tim osjećajem, tom nadom i tim zadovoljstvom unutar sebe koje sam osjećao u to kratko razdoblje kada se činilo kao da se snovi ostvaruju, a želje ispunjavaju. Kako je došlo, tako je i prošlo, poput groma iz vedra neba. Ipak, nimalo ne žalim za time, jer unatoč tome koliko boljelo poslije, i jedan trenutak kada ti se čini da je život napokon krenuo onako kako bi to htio vrijedi daleko više od vječnosti beznađa i tuge. Zbog toga će mi lady Di vječno ostati u najboljem sjećanju, i uvijek ću joj moći samo poželjeti najbolje.
A ozdravljenje svoje duše uzalud bi tražio okolo, jer novu vjeru u sebe, volju za još jedan početak i hrabri pogled prema naizgled nedostižnim ciljevima mogu dati samo ja sam sebi. Jer na dnu svake provalije postoji put kojim se može krenuti gore, samo se treba imati dovoljno snage, volje i odlučnosti za potražiti ga i njime se zaputiti još jednom prema vrhu. A gdje to pronaći? to ću najlakše odgovoriti stihovima koje sam davno napisao:


Ako tražiš smisao života svoga
Nemoj lutati okolo, ne traži znak od Boga
Ključ je svega već u tebi, lako ćeš ga naći
Samo moraš duboko u svoje srce zaći

29.07.2007. u 22:55 • 25 KomentaraPrint#

utorak, 17.07.2007.

Vrijeme prolazi...

"Eto nakon dugo vremena ponovno pišem novi post. Što da vam kažem, bio sam u Sloveniji prošli vikend, na Lošinju ovaj vikend, preko tjedna posao, autoškola itd... i niš ne stignem... O tome kako je bilo u Sloveniji, možete vidjeti ovdje, snimke sa Lošinja još nisam montirao, al ni nisu nešto posebno, osim ako ne volite panorame mora, primorskih gradića, sunca i borove šume.
Razmišljam malo, kako vrijeme ide brzo. Već imam dvadeset i jednu godinu. Puno previše. Kao da je jučer bilo kad sam bio onaj mulac koji je krenuo u srednju, kojem je sve to bilo sasvim novo, a sada već druga godina na faxu, radim u Vindiji sa malo zakašnjenja dovršavam auto-školu...
Razmišljam i o ovom ljetu, imam osjećaj kao da je tek počelo, a već je sredina srpnja. Neka se u kolovozu ponove kiše, koje često znaju biti, i ljeto je gotovo skoro. A tko će opet podnijeti one jeseni i zime... A kad dođe novo ljeto, još jedna godina više, još ćemo biti svi stariji, i još jedna godina mladosti biti će potraćena.
Razmišljam o svemu iza sebe... Koliko li je bilo predivnih trenutaka, predivnih stvari u životu kojih više nema. A kao i uvijek, postaneš svjestan kako ti je bilo dobro i lijepo tek kad shvatiš da je to otišlo daleko u nepovrat. Prisjećam se svega, od pijanih noći, do jutarnjih kava, vrucih ljetnih kupanja, od Žurkova, preko svoga Oštra do Ičića, Crikvenice i raznih Krčkih uvalica. Sjećam se planinarenja ko klinac, i odlazaka na snijeg u Gorski Kotar ili Sloveniju. Sve se to može ponoviti, ali nikad neće biti isto. Više nikad neću biti onaj klinac koji skače i divlja po moru, koji sanjka i valja se po snijegu, koji trči i skače po brdima, onaj bahati mali koji se svako malo sa nekim u gradu zakači...
Kažu ljudi da svako vrijeme nosi nešto svoje, i to je potpuno točno. Ne kažem da mi je sada gore nego prije, izuzev toga što imam puno više obveza i odgovornosti, ali što si mlađi, to je više toga tek pred tobom, kako godine prolaze, ostaju samo uspomene i žal što se određeno vrijeme nije iskoristilo bolje.
Gledam ljude starije oko sebe, skoro svima je život postao rutina. Ujutro se probude, otiđu na posao, umorni se vrate navečer doma, pogledaju televiziju i odu spavati. Eventualno za vikend malo žive, da bi u ponedjeljak sve opet krenulo isponova. Ja ne želim tako. Radije se ubijam od posla par sati, pa imam ostatak dana slobodno, nego čitav dan provodim u nekom uredu i sve što imam od života ako izuzmemo san jest pauza za ručak i par sati večernjeg gladnja tv-a, jer si ionako preumoran za bilo što drugo. Želim živjeti svoj život punim plućima, svaki dan, ili ga uopće ne živjeti.
Lucije Kornelije Sula bio je veliki rimski vojskovođa i diktator. Sudjelovao je u Jugurtinom ratu kao kvestor Gaja Marija, a u ratu italskih saveza protiv Rima kao legat gdje je pobjedio Cimbre i Teutonce. Nakon toga triumfalno ulazi u Rim, a kasnije sudjeluje u još nekoliko ratova i gušenja pobuna. 82 p.n.e. je ponovno ušao u Rim i zaveo diktaturu u kojoj se krvavo obračunao sa svojim protivnicima. Oslanjajući se na oligarhe i vojne veterane, promjenio je ustav i sustav vrhovne uprave šteteći demokratiji i građanima. Sula je bio prvi rimski diktator kome nisu bila ograničena prava i trajanje vladavine. I što je tada napravio? Zatrpan svim obavezama, dužnostima i odgovornostima, jednostavno je abdicirao, te se maknuo iz društvenog i političkog života i povukao u osamu. Čovjek je htio proživjeti svoj život, a ne ga potratiti na neke dužnosti i obaveze. To je i napravio, provevši zadnje godine svoga života okružen glumcima i zabavljačima, te umrijevši najvjerojatnije od ciroze jetre, radi previše alkohola.
Naravno, nije riješenje poput Sule poslati sve svoje dužnosti i obveze k vragu i doslovno se ubiti sa alkoholom, ali nikako si čovjek ne bi smio dopustiti da mu dužnosti i rutina diktiraju životom. Da bude rob vlastitim obavezama. Vrijeme ide stalno naprijed, i nikako se ne može vratiti... Koliko god to strašno zvučalo, svaka nova sekunda znači da nam je preostala sekunda života manje. Zato svaki sljedeći trenutak treba najbolje iskoristiti i proživjeti ga, kako sam već rekao, punim plućima. Ponekad je teško, jer te životne okolnosti pritisnu i dovedu u naizgled bezizlaznu situaciju, ali kako kaže najviše citirana izreka od Nietzschea, "što te ne uništi, učini te jačim". Na kraju ću citirati riječi, ili stihove koje je mala međimurka iz prošlog posta priložila jednom frendu uz rođendansku čestitku, koji zapravo najbolje govore o vrijednosti i važnosti svakoga trenutka, te koji su me motivirali na ovaj post i razmišljanje o vremenu koje je prošlo te koje stalno i nezaustavljivo prolazi:


Da bi spoznao vrijednost 10 godina
Pitaj svježe rastavljen par.
Da bi spoznao vrijednost 4 godine
Pitaj maturanta.
Da bi spoznao vrijednost jedne godine
Pitaj studenta koji je pao na završnom ispitu.
Da bi spoznao vrijednost devet mjeseci
Pitaj majku koja je rodila mrtvorođenče.
Da bi spoznao vrijednost jednog mjeseca
Pitaj majku koja je rodila nedonošče.
Da bi spoznao vrijednost jednog tjedna
Pitaj izdavača tjednih novina.
Da bi spoznao vrijednost jednog sata
Pitaj par koji čeka na susret
Da bi spoznao vrijednost jedne minute
Pitaj osobu koja je zakasnila na tramvaj, vlak ili avion.
Da bi spoznao vrijednost jedne sekunde
Pitaj osobu koja je preživjela nesreću.
Za značenje jedne stotinke
pitaj onoga kome je izmakla zlatna medalja u fotofinišu
VRIJEME NE ČEKA NIKOGA. ISKORISTI SVAKI TRENUTAK, KOJI IMAŠ, JER ON IMA VRIJEDNOST PODIJELI GA SA POSEBNIM LJUDIMA I ON ĆE BITI MAGIČAN

17.07.2007. u 21:19 • 37 KomentaraPrint#

nedjelja, 01.07.2007.

Prijateljstva iz prašnjavih uspomena...

U tmini noći misli su odlutale. Razmišljam o raznim događajima koji su iza mene. Razmišljam o ljudima koji su obilježili moj život. Prisjećam se jedne cure. Prisjećam se dana kada smo se upoznali. Kad smo se prvi puta sreli, potpuno igrom slučajnosti. Dok dalje previrem po uspomenama koje mi kruže glavom, još jednom vrtim čitav film od početka do kraja, prisjećam se svake riječi, svake poruke, svakog detalja... Kada zatvorim oči, i odlutam u misli, još uvijek jasno razabirem njezinu sliku, vitke, sportski građene noge, tamnu dugu kosu i divne plave oči, koje su me gledale pogledom anđela. Pogledom, koji mi je u određenim trenucima značio više od tisuću riječi. Konačna bilanca svega, bila je jedan naš zajednički dan, koji će mi uvijek biti urezan u pamćenje kao jedan od najljepših u životu, i nakon toga više se ne vidjesmo ni ne čusmo...
Znam da sve ovo zvuči sladunjavo, kao patnja čovjeka slomljena srca. Ipak, nije tako. Prošlo je ipak dovoljno vremena da nekih osjećaja više nema. Nestali su kako si nastali, poput munje, sijevnuši iz neba svojom prodornom snagom i uzdrmavši sve, a opet nestavši u času kao da ih nikad nije ni bilo. Sve što su ostavili iza sebe su ruševine. Ali vrijeme prolazi, novi život se stvara, stara poglavlja knjige se zatvaraju i nove stranice okreću. Zato ovo nije buđenje stare ljubavi, zatomljenih osjećaja, ovo je prisjećanje na jednu osobu koja me je duboko dojmila svojom osobnošću i karakterom, svojom buntovnošću i tvrdoglavošću, a opet neizrecivom dobrotom, koju je poučena lošim životnim iskustvom uporno pokušavala sakriti, ali koja je uvijek bila tu.
"Pitam se često zbog čega je život takav, zašto moraju nabolji ljudi proživljavati najgore tragedije, zašto svaki trenutak sreće mora prekinuti strahota neke nesreće, koja kao da je presječe na pola i ostavi da iskrvari? Od svih ljudi, zašto uvijek moraju biti tužni oni koji zavređuju samo najbolje? Zašto se samo njima događaju loše stvari?
Pitam se često kako je sada, je li napokon njezin život postao sretan, ili je još uvijek preživljavanje u raljama patnje i tuge, jesu li napkon njezine golgote stale? Nadam se iz dubine srca da se one divne plave oči sada negdje od radosti sjaje, ne mogu podnijeti pomisao da još jednom iz njih suze teku. Razmišljam da je nazovem, pošaljem joj poruku, ali što da rečem? Osjećaji među nama davno su isčezli, emocije zauvijek nestale. Što da kažem Lady D., zašto je zovem?
Prisjećam se i drugih ljudi koji su mi toliko značili nekad, a sada su negdje u dalekom svijetu. Sjećam se jedne male međimurke, sa kojom sam proveo besane noći tješeći jedan drugog, koja je tako divna osoba, a životna ju je sudbina toliko puta pogodila nesretnim ljubavima i slomljenim srcima. Nadam se da je sada još uvijek sretna sa svojim kamiondžiom, jer ako ona ne zaslužuje sretnu vezu, onda to ne zaslužuje nitko.
Sjećam se K. iz razreda bivšeg, koja je sada negdje daleko na obalama Sjevernog mora, u potrazi za onime čega ovdje nije uspjela naći. Koliko li smo puta jedino mi razumijeli jedno drugo, koliko li smo tužnih trenutaka preokrenuli na šalu, koliko li je suza presušilo u osmjehu. A sada je tek mutna slika u sjećanjima, broj u mobitelu na koji se nitko ne javlja, ikona na ICQ-u koja je vječno offline.
Na kraju spominjem još i ribicu sa Čavla, koja je već pet godina tu negdje, sa kojom sam prošao sve i svašta, i koju mi je tako divno vidjeti napokon sretnu u zagrljaju jednog osječana. Tek na njezinom primjeru vidim koliko sam izgubio sa time što su tolike osobe koje su nekad nešto značile nestale iz moga života. Jer jedino je ona još uvijek tu, već pet godina. I kad je ljutim, i kad joj se danonoćno žalim, i kad ne ide, i kad ide, i kad se treba nasmijati, i kad treba biti rame za plakanje. Uvjeren sam da je jedina osoba koja me stvarno poznaje i za koju vjerujem da će drage volje pomoći. Koliko li smo puta čuvali leđa jedan drugome, koliko li smo puta uspješno ili neuspješno namještali "ljubavi" jedan drugome, i koliko li smo puta otvorili dušu jedan drugome. Za mene je živući dokaz one stare izreke "Amicus certus in re incerta cernitur" (Pravog prijatelja u nesreći prepoznaješ). Zbog toga treba prave prijatelje cijeniti više od bilo čega u životu. Bolje imati dva-tri prava prijatelja, nego biti okružen sa čitavom divizijom ljudi.
A što se drugih tiče, koji su bili i nestali iz života... Ne smijemo dopustiti životnim sudbinama i ciljevima da nas udalje od ljudi koji vrijede. Zbog toga ću se ipak javiti zagubljenim osobama, pitati ih kako su, što rade, te ih podsjetiti na ona lijepa vremena koja smo proveli zajedno, i naglasiti da svako pravo prijateljstvo neće nikada biti zaboravljeno, bez obzira koliko vremena prošlo i koliko dugo osobe ne komuniciraju. Dok su dečki i cure poput vlakova, dođu prođu, prava su prijateljstva poput stijena, stvorena su jednom da traju vječno.

01.07.2007. u 20:22 • 45 KomentaraPrint#

utorak, 26.06.2007.

U raljama testosterona

"Carpe feminem", stara je latinska izreka koja znači iskoristi ženu. U današnje vrijeme, sve mi se čini da je ta izreka životni moto većine danjašnjih mladih. Baš sam jučer pričao sa jednom novostečenom prijateljicom za koju se nadam da će opet ostaviti koji komentar kad se vrati sa ljetovanja kakvi su današnji momci, da je citiram "odmah bi te odvukli u grm". Čini mi se u današnje vrijeme, kada imamo pornografiju i erotiku na svakom kutu, kao da se pokušava žene prikazati tek kao objekt za zadovoljavanje požude, a ne kao ljudska bića.
Neki dan pričam sa jednim frendom o tome kako je on prohodao sa svojom curom, sa kojom je već dve i pol godine. I kaže on kako je cura bila u početku potpuno sramežljiva, i malo djelovala preplašeno, i nije ju ništa htio forsirati, pošto je oko seksa i sličnih stvari bez ikakvog iskustva. I tako je vrijeme prolazilo, i ona se počela pomalo otvarati, kad odjednom nju pitaju frendice da li što on pokušava. Kad su saznale da nije lik takav da mu je jedino bitno kako će ju okrenuti, odmah su pomislile da nije možda peder. Znači čim netko nije takav da ženu vidi samo kao rupu u koju ga mora ugurati, odmah je peder. Znam da nismo više, i bolje da nismo, u vremenima kada je bila javna sramota ako se netko poševi, i ta je žena ili djevojka do kraja života obilježena kao bludnica i drolja, ali ipak vjerujem da u svemu tome ima i nešto više od samoga seksualnog zadovoljstva. Nadam se barem da smo napredniji od zečeva, da se samo parimo.
Zanimljivo je isto tako koliko ljudima može seks pomutiti razum. Ironično, kada dolazi do erekcije, mozak usporeno radi, jer je većina krvi u penisu. Bas tako i djeluju mnogi muškarci i dečki kada su cure u pitanju, ko da im je mozak stao, pa rade razne gluposti i greške.
Još je Kleopatra to znala jako lijepo iskoristiti, te je obranila nezavisnost Egipta tako da je prvo zavela Cezara, a onda i Marka Antonija. Oktavijanu se valjda nije dizao na nju, i tako nastadoše veliko rimsko carstvo.
Koliko je takvih primjera iz povijesti, ali i iz naših svakodnevnih života. Evo, neki dan sam morao uletiti među dva frenda koja su se htjela potući radi cure. Tko redovito prati blog, o tome je mogao čitati davno prije, pa će se sjetiti... S obzirom da su decki dosta jaki, pošto jedan već neko vrijeme radi na građevini, a drugi godinama ide u teretanu, nije ih baš bilo jednostavno razdvojiti, ali što je tu je... Koliko puta otvorim novine i čitam o tome kako je netko ubio ili napao dečka bivše cure, ili se netko potukao oko cure itd. Ako netko nekome ide otimati curu, onda svakako ima pravo taj čovjek biti ljut i napasti ga, ali kad jednom neka cura ostavi lika, po meni on nema nikakva prava, koliko god bio povrijeđen, napasti njezinog budućeg.
Toliko ljudi u ljubomori izgubi glavu, osjetio sam to i na svojoj koži, kako je to kad ti je partner užasno ljubomoran, ali čemu sve to? Mislim da čovjek time samo sebi šteti. Pokazuje da je nesiguran u sebe, i neizravno svojim reakcijama postavlja barijere, a veza sa barijerama je po meni jako loša stvar. Neki zaista ko da su u zatvoru, a ne u vezi. Na svoje bivše nikad nisam bio ljubomoran. Ja sam im vjerovao, jer ako ne mogu vjerovati curi sa kojom hodam, onda sa njome ni ne trebam hodati.
Da se vratim na početnu temu, veza koja se svodi samo na seks za mene je jadna veza. Onda bolje da si momak nabavi lutku na napuhavanje, vrlo vjerojatno će proći neusporedivo jeftinije nego što će sa svim onim darovima, cugama i svime što obično u "only for sex" vezama bude. Ako bi ulazio u vezu sa nekime, onda bi želio da to bude neka osoba koja ima svoje mišljenje, svoj stav, ali sa kojom imam neke sličnosti, i imam o čemu raspravljati, jer ipak mislim da smo nešto više od običnih životinja koje se pare samo da dobiju potomstvo.
Ako smo došli u takvu situaciju da je normalno u društvu da seks bude vrhunac veze i glavni razlog za njezino održanje, te da se svi muško-ženski odnosi svode samo na to, onda ću ja biti posljednje zatucano i zaostalo biće koje vjeruje i u sladunjave i romantične stvari u vezama, pa makar radi toga do kraja života ostao sam.

26.06.2007. u 23:09 • 38 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Komentari On/Off

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Morituri te salutant!
Bez puno objašnjavanja... Pišem o svemu i svačemu, svoja razmišljanja, uvijek sa ponekom anegdotom ili usporedbom na antička vremena.
Inače sam iz okolice Rijeke, dvadesetak godina, slušam rock i metal, ne volim primitivce i tako...

Linkovi

Povijest
Rimsko carstvo
Marš titana

Dobri ljudi
Ivona
Slavonski poganin
Monika sisačka
Grof Monte Cristo
Marta
Aleksandar plavi
Marty
Mirta lovranska
Ana the vampire
Luana

Kontakt:
290-860-723
hrshowdown@hotmail.com
myspace.com/cro_gavran